Koliko će gadno energetska kriza pogoditi Europu?

„Živim s realnošću ovog rata i njegovim posljedicama 24 sata na dan“, rekao je talijanski ministar obrane Guido Crosetto za novine La Repubblica. „Prisiljen sam znati stvari zbog kojih ne mogu spavati.“

Sukob bi mogao trajati „godinama“, upozorila je prošlog tjedna predsjednica Europske središnje banke Christine Lagarde u intervjuu za Economist. Dugoročne posljedice, dodala je, „vjerojatno nadilaze ono što trenutačno možemo zamisliti“.

Oko 20 posto nafte i prirodnog plina koji pokreću globalno gospodarstvo prolazi kroz Hormuški tjesnac, koji je Iran zatvorio prijetnjama napadima na svako plovilo koje njime prolazi bez dopuštenja Teherana.

U utorak je američki predsjednik Donald Trump objavio poruku zemljama koje se suočavaju s nestašicama goriva zbog zatvaranja tjesnaca. „Morat ćete početi učiti kako se boriti sami za sebe“, napisao je na platformi Truth Social. „Teži dio je gotov. Idite po svoju naftu!“

POLITICO donosi pregled rizika za europsko gospodarstvo ako se nastavi ono što je Fatih Birol — izvršni direktor Međunarodne agencije za energiju — nazvao „najvećom prijetnjom globalnoj energetskoj sigurnosti u povijesti“.

Nestašice

Za razliku od prijašnjih kriza — ponajprije naftnog šoka nakon embarga OPEC-a 1973. i plinskog šoka nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. — trenutna panika jednako pogađa sve izvore energije, od sirove nafte i prirodnog plina do prerađenih proizvoda poput kerozina i dizela.

„Tržišta se sada suočavaju sa scenarijem o kojem se dugo raspravljalo u teoriji, ali se rijetko smatralo stvarnom mogućnošću — učinkovitom blokadom najvažnije svjetske energetske točke“, rekla je Ana Maria Jaller-Makarewicz, vodeća energetska analitičarka za Europu pri Institutu za ekonomiku energije i financijsku analizu. Dok su krize 1970-ih izbacile 7 posto globalnih zaliha, zatvaranje Hormuškog tjesnaca pogađa 20 posto.

Kad je rat izbio, dužnosnici EU-a nadali su se da će blok izbjeći ozbiljne nestašice zahvaljujući relativno maloj ovisnosti o Perzijskom zaljevu, iz kojeg je dolazilo samo 6 posto sirove nafte i manje od 10 posto prirodnog plina. Najveći rizik o kojem se govorilo bio je rast cijena.

Sigurnost opskrbe Europe rijetko se dovodila u pitanje, uz isticanje raznolikih izvora izvan Zaljeva: SAD-a, Norveške, Azerbajdžana i Alžira. No upozoravalo se da bi dugotrajan sukob mogao promijeniti situaciju.

Kako rat ulazi u peti tjedan, ti se strahovi ostvaruju. Azijske zemlje, koje su prije rata ovisile o Zaljevu za oko 80 posto energije, počele su dizati cijene dok se bore za smanjene zalihe, preusmjeravajući isporuke iz Europe.

Prema Charlesu Costerousseu iz konzultantske tvrtke Kpler, 11 LNG tankera iz SAD-a i Nigerije posljednjih je dana preusmjereno iz Europe prema Aziji. Uskoro će u Europu stići posljednji tanker s katarskim LNG-om.

Europski čelnici počinju shvaćati da isporuke na koje su računali ne dolaze. Europa će, kaže Jaller-Makarewicz, početi osjećati posljedice već „ovog mjeseca“.

Najgori scenarij bio bi da tjesnac ostane zatvoren još najmanje mjesec dana, uz dodatne napade na infrastrukturu. Cijene bi mogle ostati trajno povišene.

EU malo ovisi o sirovoj nafti iz Zaljeva, ali više od 40 posto prerađenih proizvoda — poput dizela i kerozina — dolazi iz te regije. Ako tjesnac ostane zatvoren, „praktički nema alternative“, upozoravaju analitičari.

Smanjenje potražnje

Prvi učinak već je vidljiv: rast cijena goriva. Euro Super 95 poskupio je oko 15 posto u mjesec dana.

Vlade pokušavaju ublažiti rast cijena, ali bez novih isporuka mogle bi posegnuti za nepopularnim mjerama — ograničavanjem potrošnje.

Povjerenik EU za energetiku Dan Jørgensen već je savjetovao smanjenje korištenja prijevoza, uz mjere poput „nedjelja bez vožnje“ i racionalizacije goriva, podsjećajući na krize 1970-ih.

Zračni promet posebno je pogođen: cijene kerozina u Europi su se više nego udvostručile. Aviokompanije podižu cijene, a neke razmatraju smanjenje letova.

Pad industrije

Kriza se već prelijeva na europsku industriju, posebno energetski intenzivne sektore poput kemijske industrije.

„Rast troškova zbog logistike, sirovina i energije je značajan i mora se odraziti na cijene“, poručuju iz Covestra.

Slična upozorenja dolaze i iz čelične industrije: nestabilne cijene energije postaju jedan od najvećih rizika za ulaganja.

Rast cijena pogađa i plastiku, gnojiva i druge ključne sektore.

Stagflacija

Viši troškovi u poljoprivredi, prometu i industriji mogli bi dovesti do novog vala inflacije — samo 18 mjeseci nakon što se smatralo da je kriza obuzdana.

Europska komisija već upozorava na mogućnost stagflacije — kombinacije stagnacije i visokih cijena.

Predviđa se da će rast EU-a pasti na 1 posto, dok bi inflacija mogla porasti, što bi moglo dovesti do viših kamatnih stopa i dodatnog usporavanja gospodarstva.

Države, već opterećene dugovima, mogle bi biti prisiljene na rezove u javnim uslugama.

Čak i da rat odmah završi, oporavak bi trajao najmanje godinu dana. Što dulje sukob traje, posljedice će biti teže.

Europa sada ima tjedne, a ne mjesece, da se pripremi za udar koji bi mogao dugoročno preoblikovati njezino gospodarstvo.

„Nitko ne zna koliko će kriza trajati, ali sigurno neće biti kratka“, poručio je Jørgensen. „Čak i uz mir, posljedice će ostati jer se energetska infrastruktura i dalje uništava.“, piše POLITICO.